Dita putuje u Bolonju

Autor: Snežana Mirić

Dve žene su klečale na kuhinjskim pločicama u malom stanu na Studentskom trgu. Obijale su zid za koji su ustanovile da je šupalj ili da na tom jednom mestu zveči drugačije. Tražile su nakit, novac, zlato - vrednosti u svakom slučaju, ali verovatno, uzalud...

                                       ***

Dita je bila sićušna devojka za koju se nikako ne bi moglo reći da je lepa. Ali imala je dva, kao iskrice vesela, okrugla oka, topla i živahna, kafene boje. Živela je u jednoj od raskošnih vila oko Slavije i zaista mogla da pronalazi uživanja ne radeći. Ali to nije bio put koji je za sebe odabrala. Završila je studije francuskog jezika. Oblačila je svedene ali  lepe setove od šetlanda ili kašmira, lake pamučne košulje sa diskretnom čipkom i kapri pantalone, te jednostavne haljine, najčešće u teget - beloj kombinaciji. Na užas svoje majke Lene.

- Sofija, govorila joj je - u tome izgledaš kao služavka!

- U tome izgledam kao i svi ostali, majko - odgovarala bi uz osmeh, već umoran od neiscrpnih rasprava sa majkom.

- Ti ne treba da izgledaš kao ostali - nije popuštala - kao, kao ta... radnička deca.

- Ne govori tako, molim te, uostalom, ja upravo to želim: da izgledam kao sve moje prijateljice, koleginice. Kao obična devojka. Ja i jesam obična devojka.

- Zlo i naopako! Zlo i naopako! - gunđala je žena - Šta ćemo mi još od tebe doživeti, Sofija.

                                                                                                    ***

Komšinica je polako ušla u kuću, ali je ostala u malenom predsoblju.

- Kakva je to lupnjava? Šta vi tu zapravo radite? Pozvaću policiju! - reče. Starija od dve žene izlete iz kuhinje i reče: - Imamo pravo, ovo je stan mog sina.

- Nemate pravo, mirno reče komšinica. Stan je na ime njegove žene. Odmah izađite. Kako ste uopšte ušle? Ko vas je pustio? Ključ je kod mene, reče uznemireno.

- Vrata su bila otvorena, odgovori starija žena, pa ljutito doviknu mlađoj - Hajde! Te izleteše iz stana kao furije, dobacujući - Još ćemo se mi sresti! Na sudu!

Vrata su bila otvorena? - pomisli žena. Ah, biće da više ne znam šta radim. Najpre rođaci, pa sudski izvršitelji, pa bivša stanarka... mora da sam zaboravila da zaključam.

                                                         ***

- Udajem se! Udajem se! Majko, udajem se! - kroz glasan smeh govorila je Dita, okrećući se po velikom salonu kao da pleše valcer.

- Molim? Šta si rekla? Čuješ li je ti? Hoćeš li se ti kao otac oglasiti, pobogu?! Sofija, podsetiću te da je veoma, veoma neprilično šaliti se na ovaj način sa svojim roditeljima!

- Ali majko, ja se ne šalim. Ja sam se zaljubila! Srećna sam!

- Zaljubila? Zaljubila?! Čuješ li ti ovo, ma čuješ li, pitam?

Ditin otac promeškoljio se u fotelji i tiho i nespretno upitao svoju kćer

- Draga Dita, o čemu govoriš kćeri, stvarno? Vidiš da ti se majka izbezumila. Nemoj tako grubo da se šališ sa nama, ipak smo mi u godinama.

- Tata, ne šalim se. Upoznala sam divnog čoveka. Pravog. Ah, tata, zaljubljena sam do ušiju! Udaću se svakako!

- Ko je on? Kako to tako iznenada, Dita draga? Prošle sedmice na koktelu nismo primetili ništa. To je zaista čudno. - reče simpatični čikica, gladeći svoju bradu.

Dita se nasmejala poput devojčice. A onda sede na sofu naspram svojih roditelja i tajanstveno reče - Niste ni mogli da primetite. On i nije bio na koktelu.

Majka razrogači oči: - Nije bio na koktelu? Zaboga, Sofija, pa ko je on? Nadam se da nije nekakav bonvivan iz filmskog sveta. Znaš da to ne bih podnela. - Na trenutak zažari očima, pa zaverenički prošapuće - Nemoj reći da je neko iz engleske ambasade! Ili jeste? Sofija, dete, govori brzo!

- Ma ne, ništa slično - nasmeja se devojka - on je... on je iz okoline Beograda. Po zanimanju je građevinski inženjer. Zove se Bogoljub. Upoznali smo se na studentskoj ekskurziji. I odmah se zaljubili! Nije li to božanstveno? - ustala je sa sofe i ponovo se zavrtela.

- Sofija, naređujem ti da se pribereš, dete! Ovoga časa! Da li si rekla ,,iz okoline Beograda"? Ko je on? Ko su njegovi roditelji, čime se bave?

- Otac mu je odavno umro, majka je domaćica, a ima i sestru, ali koliko znam, nisu u najboljim odnosima. Njih dve su želele da on ostane na selu, da se bavi imanjem, ali on je hteo da studira. Mislim da nije bio kod kuće od kako je došao u Beograd...

- A ja mislim da će mi pozliti - reče majka i zatraži lepezu. - Sofija, ovo je tako neprijatno iznenađenje! Kako si mogla? Zar smo te negovali i školovali da se udaš za nekog, za nekog mladića sa sela, od prostih roditelja, Sofija?! - ponavljala je njeno ime kao da će time oterati pristiglu nesreću. - To odmah zaboravi! To ne može tako! Odmah zaboravi! Ništa od udaje! Zar bi nas tako obrukala? Posle svega što smo učinili za tebe!

- Majko, neću vas obrukati. Bogoljub je divan mladić, pametan, obrazovan. Dopašće vam se. Tata, veruj mi.

- Dosta! - prekide je majka - Ni reči više! Sram te bilo! Ovoga časa ćeš nam obećati da ćeš se odreći tog mladića! Jesi li razumela?!

- Ne, majko. To se neće dogoditi. Ja ću se udati za Bogoljuba.

- Dita, a da razmisliš malo, mila moja, da sačekaš neko vreme... - nežno joj reče otac.

- Vidi ti sad njega! Gospođicu ćemo moliti?! Ne! Ti ćeš, draga moja, odmah da se izjasniš: Bogoljub ili mi! - neumoljiva je majka.

Dita nabra čelo, skupi svoje krupne oči, stisnu usne i reče:

- Bogoljub.

Potom otrči u svoju sobu, uze torbu i u nju potrpa najpotrebnije stvari. Trčeći niz stepenice ka ulaznim vratima, zamagljenih očiju, čula je još samo majčin glas koji joj se zario u potiljak - Odričemo te se! Znaj da te se odričemo!

                                             ***

 Ješa je mnogo voleo Ditu. Voleo je i svoju sestru od tetke, njenu majku, ali se u mnogo čemu sa njom nije slagao.

- Leno, zašto jednostavno ne priznaš da si pogrešila? Ne možeš se odreći rođenog deteta. I to samo zbog toga što je izabrala sebi muža.

- Čuješ li ti sebe, Ješo? Kako to mislš, ,,samo"?! Kako je to ona izabrala? Nije nas ni pitala, kao da ne postojimo. Ona se nas odrekla! - ogorčeno reče žena.

- Nemoj tako. Biće ti žao ali će biti dockan. Nije se ona vas odrekla, ne bi to Dita učinila. Hajde, nije teško oprostiti mladost sopstvenom detetu. To je tvoja krv, Leno. Ne možeš je se odreći tek tako. Ne ide to. - strpljivo joj reče brat.

- Ona nas je na to naterala. Ne može drugačije. Stavila nas je pred svršen čin. Osramotila nas je. Neće se u ovoj kući više njeno ime pominjati, ja ti kažem. I molim te da je ne pominješ. Hajde, sedi da porazgovaramo. Ali ne o njoj. Ona, kao da je mrtva. Obećaj mi da ćeš prekinuti sa njom sve kontakte. Nego, pričaj mi kako su ti Lila i Zlata?

- Leno - reče Ješa polako - neće to tako ići. Ja ne želim da prekidam kontakt sa Ditom. Ni Lila, ni Zlata.

- E pa onda, Jezdimire, srećno ti bilo i tebi. Smatraj da više nisi dobrodošao!

On uze svoj šešir i pođe ka vratima. Ditin otac, ispraćajući ga, tiho promrlja - Molim te me ponekad obavesti kako je. Znaš Lenu i kako se lako uzrujava. Pusti, proći će je. Samo mi javi ponekad, Ješo, uzdam se u tebe...

Jezdimir mu pruži ruku, pogleda ga i ne reče ništa.

                                                  ***

Dita i Bogoljub zakupili su garsonjeru na Dorćolu. Svijali su svoje gnezdo, kućili se sitnicama, i radili: on u građevinskom preduzeću, ona u jednoj od beogradskih gimnazija. Uskoro,  dobiše jednosoban stan u zgradici na Studentskom trgu.

- Bogoljube, pogledaj, eno ga ujka Ješa! - ciknu Dita jednog dana držeći muža ispod ruke dok su šetali parkom.

- Dita, reče joj ujak poljubivši je u oba obraza - otac ti šalje pozdrave i  nešto stvari. Stići će vam popodne. Kako si, Bogoljube?

 - Otkud sad to? Kakve stvari? - upita Sofija.

- Ah, znaš ti svoju majku, nije se smirila dok nije naručila nov trpezarijski nameštaj. Tako da...

- Volela sam tu trpezariju. Bogoljube, videćeš, božanstvena vitrina, sto i stolice, sve od mahagonija, rezbareno, nešto tako lepo... naglo zastade i pogleda muža, a on se samo blagonaklono , sa velikim razumevanjem i još većom ljubavlju, osmehnu svojoj ženi i reče: - Naravno. Naravno.

- Ujka Ješo, znaš li da uskoro putujemo u Firencu?

                                                       ***

U neveliki prolaz pored Etnografskog muzeja ušao je kamion sa zatvorenicima. Nekoliko jakih momaka uletelo je u stančić. Komšinica je nemo stajala na svom pragu.

Tovarili su stvari i iznosili kroz hodnik, trpajući ih u kamion bez reda. A potom su se umorili. Pa su ih bacali kroz prozor, a na užas malobrojnih posmatrača sa prozora zgrade. Delovi nečijih života ispadali su sa prvog sprata, lomili se u paramparčad onako kako se lomio i sam život. Deo po deo.

                                                       ***

- Bogoljube, to što nemamo decu ne sputava našu sreću, zar ne? - upitala ga je jednog jesenjeg popodneva.

- Naravno da ne. Naravno da ne, draga Sofija. Imamo jedno drugo i imamo naša mala putovanja, naše knjige, prijatelje i život ispunjen ljubavlju. Zahvalan sam na tome. I srećan, odgovorio je.

- Nema ničeg malog u tim putovanjima, Bogi. Znaš li da mi je ujak pričao toliko priča o Bolonji. Bili smo u Firenci a eto, Bolonju nismo obišli.

- Dogovorili smo se da obiđemo Salcburg i Beč. Ili si se predomislila? - zadirkivao ju je.

- Da, da, znam, ali ja bih volela još putovanja po Italiji.

 Pogledao ju je s ljubavlju i nežnošću, onako kako ju je oduvek gledao, od onog prvog trenutka u autobusu kada ju je onako krhku i sićušnu ugledao u gomili bučnih studentkinja...

***

- Zašto si ponovo legao, Bogi? Jesi li dobro? - upitala je Dita brižnim glasom.

- Da, da, sve je u redu, ne brini. Samo sam malo umoran, imao sam napornu sedmicu. Samo mi je potrebno još malo odmora, to je sve. - odgovori  joj muž.

                                                     ***

Dita je imala nekoliko malih notesa. Onih koji su služili kao rečnici. Prirodno, ona je bila profesorka francuskog jezika. Ali u njih nije upisivala strane reči. Nosila ih je na svoje đačke ekskurzije i putovanja i upisivala viceve, zagonetke, lepila male zadatke iz Politike. I smejala se u sebi razmišljajući šta bi joj majka rekla na to. I plakala u sebi što to ne može da podeli sa svojim ocem.

                                                       ***

Desilo se sasvim iznenada. Jednog popodneva Bogoljub je legao i ona nije uspevala da ga probudi. U bolnici su joj rekli da je u komi. Da je u terminalnoj fazi. U terminalnoj fazi? Bogoljub ima rak? To nije moguće! Ona bi to znala! Kako to nije znala? Kako nije primetila? Zbog čega joj ništa nije rekao?

                                                      ***

Na sahrani nije bilo mnogo ljudi: Njihovi prijatelji i njegove kolege s posla, njena sestra od ujaka kog je toliko volela i Bogijeve majka i sestra koje su stajale sa strane. Kao neko kome tu nije mesto. Sofija ih je pogledala pogledom pomirenja, pogledom pozivanja da stanu pored nje, ali žene su okrenule svoje glave, skupile svaka svoje ionako sitne oči i ostale na svom mestu. Mala povorka počela je da se razilazi.

- Ne razumem šta se dogodilo, šaputala je Sofija. Zaista ne razumem.

                                                ***

Komšinica se odvažila da proviri u stan. Policajac ju je pogledao strogo: - Gospođo, reče joj, udaljite se. Ovaj stan je sada vlasništvo Opštine. Mi smo ovde službeno.

- Molim Vas, tiho reče žena, molim Vas, samo pogledajte da onaj trpezarijski nameštaj iznesu na rukama. To je mahagoni, znate. Ne dopustite da ga bace kroz prozor, molim Vas - ponavljala je, kao da bi to nešto značilo. Kao da bi tim gestom poslednje nežnosti koja je izlazila iz Sofijinog i Bogoljubovog malenog gnezda, mogla da ih oživi.

                                               ***

Dita je sedela u fotelji koja joj je odjedanput postala prevelika. Sklupčana kao mače, sedela je i zurila u tačku. Sve ju je bolelo: stomak, grudni koš, slabine, bubrezi, sve. Pozvala je svoju sestru Zlatu, jedinog preostalog člana porodice, koja je uvek bila uz nju.

- Nije mi dobro, reče. Ne mogu da ustanem.

Sestra ju je odvela u bolnicu.

- Ne mogu da Vam kažem nešto konkretno. Još ćemo je ispitivati. Za sada, ne pronalazimo ništa.  Trebaće nam još vremena da uradimo kompletnije analize. - reče joj lekar.

Dita je spavala. Iskrenula je blago glavu u jednu stranu, baš kao što je činila kada bi se na dugim putovanjima autobusom naslonila na Bogoljubovo rame.

                                                      ***

- Bogami, taj Vaš orman će izgleda ostati tu gde je - reče policajac komšinici. Ne može se rasklopiti lako. Treba tu pravi majstor, a ne ovi moji... - nasmeja se. A težak je kao tuč! Mahagoni, rekoste?

- I sto i stolice, ohrabri se ona. - To je komplet. Možda...

- Možda - reče polako policajac, iako nije bio siguran šta bi to moglo da znači. - Neka ih tu za sada. Ionako ćemo zapečatiti stan.

                                                   ***

Sestra je sedela pored kreveta. Dita je disala teško ali ravnomerno. Kao da je u dubokom snu. Kao da je zauzeta svojim snovima pa ne stiže da otvori oči čak ni na tren.

- U komi je već nekoliko dana, reče joj lekar, mislim da je nećemo izvući. Budite spremni. Pozvaćemo Vas ako se probudi. Pozvaćemo vas svakako. Ne znam šta bih Vam rekao. Naizgled zdrava, ne znamo zapravo zbog čega je u komi? Slagao bih Vas kad bih rekao da znam od čega boluje.

- Od tuge. - promrmlja žena kroz suze.

- Molim?

- Kažem, od tuge. Umire za svojim mužem. On je preminuo pre pola godine. Od tada kopni.

                                                ***

Naredne sedmice, Sofijina sestra od najvoljenijeg ujaka ponovo je sedela pokraj kreveta bolesnice. Pozvali su je javivši da je Sofija otvorila oči, da se probudila iz kome na neobjašnjiv način i da razgovara kao da nije ni zapadala u to stanje. Čak je rekla kako je gladna. Ali ipak nije mogla da jede.

- Dita, rekla je, drago mi je što si bolje.

- Zlato - odgovori joj. Hvala ti. Hvala ti za sve. Idi sada. Idi. I ja ću uskoro poći. Vreme je. Dolazi mi tvoj dragi tata, moj najdivniji ujka Ješa da me vodi u Bolonju, reče tiho i uputi joj jedan blagi osmeh. Potom zatvori oči i ućuta se.

Zlati se učinilo da joj je videla dah.

                                                  ***

U stan se nakon samo mesec dana uselila sestra jedne veoma poznate beogradske dame.
Nameštaj od mahagonija nikada nije napustio Ditin dom. Ali to ionako više nije bilo važno.

One dve žene obigravale su jednog tmurnog popodneva oko ulaza zgrade piljeći u osvetljen prozor neko vreme.

- Nečuveno! Ni sudovi u Beogradu više nisu kao nekad, reče starija i pogleda u papir koji je držala u ruci kao da sve do tada nije verovala onome što je napisano.

- Ionako verovatno ničeg nije bilo unutra, odmahnu rukom mlađa. - Pa šta bi nesrećni Bogoljub uopšte i mogao da ima sa onom jalovom ženom?

- Ništa, potvrdi starija. - Baš ništa.

Svetlo u prozoru se ugasilo.

- Hajdemo, majko, izgubićemo autobus.

Next Post

Niko pojedinačno nije siguran dok svi nismo sigurni

Sun Dec 13 , 2020
Autor: Snežana Mirić Dve žene su klečale na kuhinjskim pločicama […]

Preporučujemo...