Ljudi koji daju primer smo mi

Ljudi koji daju primer smo mi

Autor: Predrag Stojadinović

2017 04 05 Ljudi Koji Daju Primer Smo MiIzlazimo prijatelj i ja sa pijace i krećemo ka prodavnici direktno preko puta i ja zastanem. Prijatelj kreće da gleda levo i desno da li nailaze automobili i u momentu kada je izgledalo kao da je rešio da pređe, iz mene skoro nesvesno izleti malo glasnije, ali definitivno autoritativno “NE!”. “Dođi ovamo”, izgovaram dok krećem desno ka pešačkom prelazu nekih dvadesetak metara dalje.

Dok smo prelazili i vraćali se ka prodavnici, ja sam, bez šale, izgovorio sledeću rečenicu: “Ako može Saša, onda moramo i mi!”. Nisam rekao možemo i mi, rekao sam moramo i mi.

I u tome je zapravo cela poenta naše predstojeće borbe.

U primerima.

To se desilo danas, 3. aprila 2017. godine, na dan mog četrdesetog rođendana, a jedan dan nakon predsedničkih izbora gde smo se nadali da će Saša Janković uspeti da uđe u drugi krug.

To je takođe dan kada su mnogi moji saborci, potpuno opravdano, klonuli duhom.

Ali, dok na neke poraz deluje obeshrabrujuće, ponavljam sasvim opravdano, na mene pak određene zanemarene činjenice deluju više nego ohrabrujuće i podstiču me na još jaču borbu! A te činjenice su sledeće. Čovek koji se pojavio u januaru, nije imao nijedan TV spot, možda 1% ukupno pojavljivanja na TV-u od onoga što je imao diktator, uz apsolutni medijski mrak i potpunu kontrolu svih medija od strane diktatora, uz ucenjivanja, laganja i otvorenu krađu glasova, je na kraju marta dobio oko 20% glasova. I ne samo to, već je i naterao diktatora da jedino krađom, a čak i tad jedva, pređe tih 50%. I opet sve to sa sramotno malom izlaznošću od oko 55%! Car je definitivno go, i na putu za zatvor.

Dakle, sada ne smemo da odustanemo, ali je pitanje kako da nastavimo. I, u to ime, hteo bih da predložim jednu strategiju.

A to je primer.

I tu se vraćamo na početak ovog teksta. Ali, pre toga, pogledajmo par veoma važnih činjenica o ljudima koji su sebi dozvolili da ponovo glasaju za diktatora.

Prva činjenica je da se oni sami od sebe neće nikada opametiti.

Druga činjenica je da se oni neće opametiti ni ako im se objašnjava gde i zašto greše. Psihološki fenomeni koji ovu činjenicu objašnjavaju su van domena ovog teksta, ali su poznati i nažalost neosporivi. Ukratko, ljudi imaju tendenciju da blokiraju i ignorišu podatke i argumente koji se suprotstavljaju modelu realnosti u njihovim glavama. Priča ne pomaže, argumenti ne pomažu, činjenice ne pomažu.

Ali, pomažu primeri. Direktni primeri. Nepokolebljivi primeri.

Lični primeri.

I tu se sada zaista vraćamo na početak teksta. Saša Janković je meni bio primer koji me je naveo da stanem i ne uradim ono što bih uradio bez razmišljanja i automatski, već da uložim napor i uradim nešto što zahteva rad, ali što je jedino ispravno, prepešačim oko sto metara više da bih ulicu prešao po zakonu na pešačkom prelazu.

Ne znam mnogo toga, ali jedno znam. Više nikada neću preći ulicu van pešačkog prelaza. Više nikada neću preći ulicu dok se ne upali zeleno svetlo za pešake.

Ovo je jako teško ako niste sami, već u društvu dragih vam ljudi koji krenu da prelaze, pa vas još i gledaju polupopreko ako ostanete. Ali mi moramo da ostanemo. Mi moramo da pokažemo kako ljudi treba da se ponašaju.

Mi moramo da budemo primer.

Mi moramo da okrenemo momentum u našu korist i da dovedemo do toga da se popreko gledaju oni koji prelaze na crveno, oni koji prelaze van pešačkog. Oni koji se ne ponašaju kako treba.

I, naravno, ne radi se ovde samo o saobraćaju, mada je to možda najočiglednije kada smo u javnosti. Radi se o svemu vezanom za socijalne interakcije. Uvek. Bez izuzetka.

Uvek.

Recite, uvek, “dobar dan”, “doviđenja/prijatno”.

Recite “hvala”. Uvek!

Budite ljubazni u prodavnici, u autobusu. Na šalteru. Budite pristojni, sa osmehom. Ma koliko da vam je to teško.

Sačekajte zeleno svetlo. Odšetajte do pešačkog prelaza.

Ne bacajte đubre na ulicu, ali i pokupite đubre koje vidite na ulici i ubacite ga u kantu. Maksimalno koliko možete, niko ne očekuje da očistite ceo grad, naravno.

Uložite vreme da vaša okolina izgleda pristojno. Prefarbajte neka vrata, ogradu, oluk, šta god. Očistite zid, znak, bilo šta. Uredite park, posadite neki cvetić. Ulepšajte sebi i drugima životni prostor u vašoj blizini.

Budimo primer. Budimo ljudi koje čekamo da daju primer.

A, kakve sve ovo veze ima sa politikom, sa Jankovićem i diktatorom?

Pa, odgovor je zapravo veoma jednostavan. Mrak se menja iznutra.

Ljudi koji čekaju zeleno svetlo na prelazu ne glasaju za diktatora, ne padaju na njegove laži.

Ljudi koji su voljni da prošetaju tridesetak metara do pešačkog prelaza, i onda se toliko i vrate nazad, ne glasaju za diktatora i ne padaju na njegove laži.

Ljudi koji brinu o svojoj okolini nisu sendvičari.

Ljudi koji se ponašaju pristojno, misle pristojno.

Misle.

Pomozimo svojim sunarodnicima da postanu pristojni.

Pomozimo svojim sunarodnicima da počnu pristojno da misle.

I sve ostalo će onda doći na svoje mesto.

Videćete.

Next Post

Čitaoci Direktne reči o bombardovanju (4)

Thu Apr 6 , 2017
Ljudi koji daju primer smo miAutor: Predrag StojadinovićIzlazimo prijatelj i […]

Preporučujemo...