Autor: Milica Janković
Iz Bosne i Hercegovine nam stiže priča o Milim Duelima, pesničkom takmičenju koje je ujedinilo svet i izgradilo mostove na ovim našim brdovitim prostorima. Nermin Delić, apsolvent medicinskog fakulteta univerziteta u Sarajevu, osnivač je ovog jedinstvenog pesničkog takmičenja koje, izgleda, ne poznaje granice u atlasu, kulturi i jeziku. Ovaj zanimljivi momak nam otkriva kako je došao do toga da napravi konkurs, koliko je verovao u sebe i poeziju, šta je zajedničko medicini i poeziji, i još dosta zanimljivih stvari o takmičenju i pisanju.
Kako si došao na ideju da napraviš Mile Duele?
Težnja za kvalitetnom javnom književnom kritikom mi je ponajviše bila motivacija. Želio sam da napravim sistem gdje bi pjesma donosila autoru prijateljstva. Evo, godinama kasnije, napravljena je najveća mreža koja je ostvarila na desetine hiljada pjesničkih konekcija - Mili Dueli. Razlozi za nastavak mog angažmana kroz Mile Duele su postajali sve brojniji kako je vrijeme prolazilo, a danas su neodvojivi dio mene. Najponosniji sam na činjenicu da, u ovom trenutku, imam priliku komunicirati sa umjetnicima iz 52 zemlje svijeta.
Sad je lako reći: „Pa ovo je super takmičenje, poslaću svoju pesmu“, ali koliko ti je dugo bilo potrebno da stigneš do te prepoznatljivosti i do prihvatanja, i kako je taj proces tekao?
Od starta sam imao pozitivan osjećaj kada su Mili Dueli u pitanju. Pravila su takva da dozvoljavaju učešće svim zemljama Balkana i svijeta, a sve pravne stvari su regulisane kroz zakone Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj su nastali. Čitav projekt je licenciran zbog jedinstvenog programa kojim animiramo balkansku populaciju poezijom, dakle, donosimo originalnu priču u svaki kutak Balkana, nastojeći širiti mrežu pjesnika čija se misija poklapa sa našom. Danas, kada smo postali najmasovnije takmičenje u ovom dijelu Evrope, nisam ostao iznenađen, jer mnogo vjerujem u Balkan i imam neizmjerno povjerenje u cijeli tim koji je uključen u projekt.
Mili Dueli su već prepoznati kao multikulturalno takmičenje, da li ti je to bio cilj ili je takva popularnost i posećenost bila i za tebe nešto novo?
Već od starta, u prvoj sezoni – kada smo imali 40 prijava, već tada su se u Mile Duele prijavili autori iz par zemalja svijeta, uglavnom bivših jugoslovenskih republika. No, danas je taj broj otišao na 52 zemlje u posljednjoj sezoni, a sveukupno gledano, imali smo saradnju sa oko 80 zemalja svijeta. To sve me neizmjerno raduje, jer misija projekta je poticati raznolikost, poštovati različitost i izgraditi interkulturalni dijalog između umjetnika koji žive u državama sa djelomično ili potpuno različitim politikama, kulturama, običajima i ostalim društvenim shvatanjima.
Osim susednih država s kojih krajeva sveta se sve ljudi javljaju?
Svi koji odu na zvaničnu stranicu Mili Dueli, imaju uvid u sve zemlje u kojima smo ostvarili saradnju. Ponajviše nas sa ostalim zemljama i stranim autorima spaja naša balkanska dijaspora. Ako gledamo kontinentalno, iz Evrope smo imali saradnju sa svim zemljama, osim Portugala, Mađarske i Bjelorusije. Ove godine imamo prijave iz 13 zemalja Afrike, 10 zemalja Azije, iz Australije, Argentine, Brazila...
Kada pogledaš iza sebe i vratiš film, pa shvatiš da si ujedinio države bivše Juge, i šire kako se osećaš?
Sretan sam. Moj cilj je bio predstaviti društvu model za izgradnju kulturnih mostova između naših zemalja. Bez obzira u kakvom političkom aranžmanu živjeli, ovi narodi ovdje trebaju saradnju, jer ovdje praktično jezičke barijere ne postoje. Zašto ograničiti čitanost poezije na prostor od 3 miliona ljudi, ako pjesmu mogu čitati i bez ikakvog prijevoda potpuno razumjeti 15 miliona ljudi?.
Šta je zajedničko medicini i poeziji, da li ih je moguće povezati?
To što liječe. Neke knjige mogu izliječiti ono što nijedna tableta ne može. A često i obrnuto.
Da li si pisao tokom studija, dok si nosio beli mantil ili bar „razrađivao“ pesmu u glavi?
Naravno. Prije studija medicine, dakle, do 18. godine, već sam imao tri objavljene knjige, sve kao nagrade izdavača; u Beogradu, Novom Sadu i Zagrebu. U međuvremenu, nikada nisam ni prestajao pisati. Poezija zaista može čekati, jer je ovisna o vremenu. Samo vrijeme donosi sud o njoj, a i njemu ne treba uvijek vjerovati. Pišem kad osjećam potrebu. Ideje mi ne bježe iz glave, jer se otprilike radi o stavovima kojima sam definisao svoj život. Zna se desiti da mjesecima ne napišem ništa, a onda za jedan dan par pjesama. Ono što trebaju svi koji pišu imati na umu je to da pisca obilježi jedno djelo i to obično ne ono za koje on smatra da je najbolje. Naprimjer, Šantića pamte po Emini, iako je napisao još mnogo lijepih pjesama.
Koje emocije su ti najveći pokretači pisanja?
Često govore da pisac ne može pisati ako nije tužan. Može, samo tada ima mnogo manje razloga za pisanje. Sretan čovjek će se radije slikati, nego uzeti papir i olovku da piše o svojoj sreći. Emocije koje preovladavaju u mojim pjesmama su ili ekstremna tuga ili ekstremni humor.
Da li te više inspirišu ljudi ili priroda?
Inspirišu me ljudi koji mijenjaju prirodu.
Koji savet bi dao mladim piscima koji tek počinju i još pišu svoje prve redove?
Volite svoje vrijeme, neko bi dao sve da ga ima.
