Petar II Petrović Njegoš – Noć skuplja vijeka
Srpsko ljubavno pesništvo, Radoslav Vojvodić, Privredna štampa, 1982.
Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu krasnu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.
Čuvstva su mi sad trijezna, a misli se razletile,
krasota mi ova boža razvijala umne sile.
Nego opet k sebi dođi, u ništavno ljudsko stanje,
al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;
predčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi
dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledim plavi.
O nasljedstvo idealno, ti nam gojiš besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze;
rasprsne li pupulj cv’jetn ali kane rosa s struka –
sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.
Trenut mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti,
zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!
Hod je vilin mnogo dični na Avrorin kada šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav, luno, b’jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelestnicu kako vidim, zagrlim je ka bog veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji;
pod zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju -
ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti - najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo - na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija - tainstvene sile bože -
ništa ljepše nit’ je kada, niti od nje stvorit može!
Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!
Snežana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi -
o divoto! čudo smrtni ere sada ne poludi!
B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima,
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim.
igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave,
druge sreće malo važne za nju bi da i sve slave.
Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!
još se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!
Pesma je napisana 1845 godine , a prvi put je objavljena u Bosanskoj vili 1913.
