Nurka
Intervju radio: Deni Bešlagić
Nurka Redžepagić-Bulić je magistar psihologije, na doktorskim studijama u Istanbulu. Nakon završetka studija radila u struci u Centru za socijalni rad, u bolnicama, i kao prevodilac. Trenutno zaposlena u vječiti radni odnos - kao mama dječaka. Posvećena i nauci i religiji, život sa puno razlike, u ovom slučaju proizvodi puno zadovoljstva!
Znam kako je biti psiholog, ali nikad mi nikakvo školovanje neće pomoći da saznam kako je biti i majka i psiholog. Pitam se i pitam te?
Često kažu da ne treba miješati privatni i profesionalni život, ali ja stvarno ne znam kako bih mogla odvojiti psihologiju od svoje svakodnevnice. Psihologija je moja ljubav i prisutna je u svakom segmentu mog života. Nekad je to opterećujuće - voljela bih da ne znam neke stvari, da nisam svjesna šta sve može krenuti po zlu, manje bih se brinula, ali svakako da znanje iz struke ima mnogo prednosti.
Moram naglasiti da mame psiholozi nisu nikakvi čarobnjaci koji imaju magičnu formulu od koje djeca postaju uspješna i dobro vaspitana - iako to mnogi misle. Da bi se to realiziralo, potrebna je ogromna ljubav, trud i posvećenost koja nema veze sa maminom profesijom. Posvećena majka radi sve za dobrobit svog djeteta, trudi se, informiše se, ne misli da zna sve najbolje - a to uopšte nema veze s tim da li je ta majka zaposlena ili domaćica. I da li je ekonomista ili samostalni djelatnik.
Kako ti kao psiholog odgajaš dijete. Šta bi prenijela iz svog iskustva i iz struke, ostalim majkama, bilo kojeg profila zanimanja?
Od svoje porodice često čujem da dijete odgajam na „egzotičan“ način zato što ne praktikujem da gleda TV, ne mora pojesti cijelu porciju hrane koju sam mu namijenila i slično. Kod nas je malo poznato, ali ja se zaista trudim poštovati barem neke od principa tzv. „stvaralačkog vaspitanja“. Po ovom modelu dijete od najranijih dana treba da osvijesti svoje potrebe i da živi u skladu sa njima. Dakle, ako mu je bioritam buđenje u 6 (što je prirodno), ne treba ga učiti da spava do 8 jer tako roditeljima odgovara. Do treće godine ne bi trebalo gledati TV, a kasnije - barem do sedme, roditelji trebaju držati daljinski i određivati šta se smije gledati. Ne treba jesti uz medije jer onda nema kontrolu nad time šta jede, i koliko pojede. Odgoj bez prinude,nagrade i kazne. Što nipošto ne znači da je to odgoj koji pušta djetetu da radi šta hoće.
Moj sinčić je još mali, i ako ga stavim pred TV, naravno da će uživati i gledati. Ako ga ne stavim, neće biti nervozan i tražiti svoju porciju virtualne stvarnosti. Naravno da je zahtjevno, ali ja smatram da se isplati. Morali smo proći period „odvikavanja“ od TV-a, vjerovali ili ne. Uz ionako zahtjevno dijete, nije uvijek lako smišljati nove načine da se zabavi. Ali kako raste, sve je lakše, jer ga nove stvari zanimaju, a može se zaigrati i sam.
Majka je univerzalno „zanimanje“ i nisu sve majke psiholozi, a opet njihova djeca postaju uspjesni, realizovani i dobri ljudi.
Svako ima pravo da donosi odluke vezane za svoje dijete, i to se treba poštovati. Niko nije činom rađanja ujedno usvojio sva znanja svijeta, niti ima pravo drugome nametati šta treba, a šta ne smije da radi. Zato se uvijek treba informisati, učiti, a najviše - posmatrati i upoznati svoje dijete.
Kao i u svakoj porodici, ima veselijih, i onih malo „težih“ dana. Moj suprug je zaista maksimalno uključen i posvećen djetetu. Ipak, majke su uglavnom te koje su na dužnosti 24/7. Nekad u šali kažem da smo nekih dana nalik na mjuzikl Julie Andrews, a nekad nam kuća liči na borilište. Sve je to normalno - mi odrasli nismo svaki dan isto raspoloženi, pa to i ne očekujem od svog djeteta.
Ipak - Kakve sve misli prođu kroz glavu majci koja je preumorna na kraju dana, a sluša od drugih kako su neispavani, umorni i nemaju vremena - bolje je cenzurisati.
Mislim da se nedovoljno govori o anksioznosti mladih majki danas. Očekivanja su povećana jer su nam sve informacije dostupne, svuda se govori o nekoj perfekciji - fizičkoj, mentalnoj, pa se posljedično očekuje i takvo majčinstvo. Zato jako često čujem da je majke strah izlaziti same sa bebama da obave nešto.
Dječija nepredvidljivost je često razlog strahu. „Da li ću ja to moći, šta ako ga ne uspijem smiriti a vani smo i slično“. Ukoliko vas je strah da same izađete sa djetetom , radite na tome. Ne dozvolite da vas spriječi strah. Planiranje dana i dobra organizacija zaista mnogo pomaže. Recimo da imate neku neodloživu obavezu sutra. Prođite u mislima korak po korak - kuda ćete ići (sa ili bez kolica), šta sve trebate ponijeti, u koliko trebate krenuti i slično. Neka bebina torba bude uvijek spremna, pa kad krenete samo ubacite npr. još hranu. I u kući se organizujte, olakšajte sebi, ne oklijevajte tražiti pomoć. Nije sramota biti umoran i ne biti raspoložen za još jednu rundu slaganja veša, baš danas. I u svemu tome ne zaboravite da odvojite malo vremena samo za sebe, i za svog muža. Makar to bila samo kafa koju ćete nabrzinu popiti zajedno .
Sta mislis o raznim edukacijama, koje traju nekoliko sati ili dan - dva, a razni kvazistručnjaci „obucavaju'' sadašnje i buduće roditelje, kako da budu bolji.
Živimo u modernom dobu, sa svim njegovim pozitivnim i negativnim stranama. Danas za sve postoje radionice, step by step objašnjenja. Uvesti buduće roditelje u roditeljstvo, smanjiti im neizvjesnost i uputiti ih u neke osnove je izuzetna stvar ukoliko su radionice kvalitetne i rade kompetentne osobe (znači, ne radi se samo o zaradi i ne da ih rade instant stručnjaci koji su pročitali jednu knjigu o toj tematici). Sa druge strane, ne mislim da neko mora pohađati radionice da bi naučio kako je biti roditelj. Mislim da je za to ipak nužna praksa, pa svakome na odluku, kome da vjeruje i kome da plati. Jer na kraju je i bitno koliko novaca, koje teško zaradimo, dajemo nekome.
